Enigma Broz

Svoje utiske, zapažanja, doživljaje i razgovore sa Titom, kao i svoju stručnu aktivnost u pomenutom periodu, izneo sam u knjizi koja nema određenu književnu formu. Ona nije ni dnevnik, ni hronika, ni memoari, ni autobiografija. U ovoj knjizi koja se, pomalo, može svrstati u svaku od ovih formi, nastojao sam da iznesem malo poznate ili nepoznate pojedinosti o Titovoj ličnosti, njgovim odnosima prema članovima porodice, a posebno o odnosu prema Jovanki, o čemu ima najviše kontraverznih mišljenja.

image

Nastojao sam da, pored zvaničnih, iznesem i lične odnose Tita i njegovih saradnika (Kardelja, Đilasa, Dolanca, Nikezića, Bijedića i drugih), a o pojedinim ličnostima koje to zaslužuju, ili su zanimljive iz određenih razloga, rekao sam neku reč više.

Želeo sam da iznesem Titovo mišljenje o ključnim događajima iz naše prošlosti značajnim za istoriju naših naroda, kao i pojedina zbivanja i događaje iz perioda moje službe, koji bi mogli biti interesantni za čitaoce.

Iako u dubokoj starosti, sa tromim psihičkim reakcijama, Tito je predstavljao izuzetnu osobu sa očuvanim i naglašenim svim intelektualnim vrlinama, koje su bile njegova konstantna karakteristika, dok mu moralne vrline nisu bile na zavidnom nivou i predtsavljale su upotrebnu vrednost u funkciji vlasti.

Tokom naših čestih razgovora, ja sam bez ustezanja, iskreno iznosio svoje mišljenje i tada kada sam znao da se ono njemu neće svideti. Moja istinoljubivost i iskrenost, na njega su delovalo fascinantno. Tito nije mogao da shvati da mu neko u lice sme reći za njega neprijatnu istinu i da neko njemu može protivurečiti i otvoreno se neslagati sa njegovim mišljenjem. Nije mogao da veruje da nekome nije stalo da bude u njegovoj službi, pa čak ako je to i u svojstvu njegovog ličnog lekara. U početku ga je to ljutilo, vređalo i dovodilo do besa. U nekoliko navrata, zbog toga je odličivao da me otpusti iz službe. Međutim, za relativno kratko vreme, shvatio je i uvideo da su istinoljublje, iskrenost i dostojanstvo, osnovne karakteristike mog karaktera i da takvo moje ponašanje ne znači omalovažavanje njegove ličnosti. Shvatio je da spadam u ljude koji ga cene i poštuju i koji su mu mnogo veći prijatelji od poltrona i licemera. Vremenom, njegov odnos prema meni iz osnova se promenio. Ja sam osvojio njegove simpatije, poverenje i naklonost. To mi je omogućilo delatnost u stručnom i drugom pogledu, koja nadilazi nadležnost i delokrug ličnog lekara. Kad god je imao vremena a to je u vreme šetnji i rekreativnog odmora, želeo je da razgovara samnom, da se šali i da razmenjuje mišljenje o pojedinim stvarima i pojavama.

Nije se ustručavao da mi iznese svoje lične probleme. Želeo je da čuje moje mišljenje, čak i kada su bili u pitanju najintimniji sadržaji iz njegovog ličnog života.

Naši razgovori najčešće su bili spontani i neusiljeni. Ni jedan od sagovornika nije morao da pazi i odmerava svaku izgovorenu reč, jer je uvek računao na dobronamernost onog drugoga.

Pojedine razgovore o nekim značajnim temama, kako aktuelnim tako i temama iz prošlosti, vodili smo ciljano – smišljeno. Ponekad su takvi razgovori bili neprijatni zbog otvorenosti i iskrenosti oba sagovornika, naročito kada je bilo u pitanju ne slaganje gledišta.

Posebnu vrstu razgovora činili su razgovori s povodom, jer su se uvek odnosili na neku temu koja je bila interesantna za jednog od nas dvojice, odnosno, na temu koji je jedan od nas dvojice inicirao.

Jedan od takvih razgovora bio je razgovor na temu ,,Ko ste vi, druže predsedniče?" koji sam pokrenuo i koji je trebalo da posluži za utvrđivanje Titovog identiteta, pošto je za mene bio nezamislivi da je on ličnost za koji se predstavlja i za koji ga saradnici i narod smatraju. Jer, iza njegovog dela – zbog koga je za života postao legenda, može stajati samo osoba širokog obrazovanja, visokog intelekta i zavidne kulture.

image

Ovaj razgovor je centralna tema knjige i po njemu je knjiga i dobila ime. Sadržaj ovog razgovora i druge teme razgovora ,,S povodom" , nude nova saznanja i čitaocu omogućuju potpunije i lakše razumevanje pojedinih prelomnih istorijskih događaja iz naše bliske prošlosti pri čemu uzroke događaja i njihove aktere prikazuju u novom svetlu.

Prilikom razgovora, moji nekada slobodniji istupi vređali su njegovu sujetu, ali on je najčešće bez reakcija prelazio preko toga, a samo u slučajevima kada je smatrao da sam mnogo preterao, on mi je na to skretao pažnju. Takav moj odnos, držanje, kao i izgovorene reči, nisu bili ni zlonamerni ni tendeciozni, jer sam duboko poštujući njegovu ličnost nastojao da ga ničim ne povredim, ali u žaru polemike, čovek se nesvesno zaboravi a nekada i svesno pretera pa može postati i netaktičan u nastojanju da afirmiše svoje mišljenje. Često bi me, prilikom nekog značajnog događaja ili jačeg utiska koji je u njemu izazvala neka pojava, pozivao da kroz razgovor to prokomentarišemo.

Tako na primer, kada smo u Pekingu, posle veličanstvenog dočeka stigli u rezidenciju on me je pozvao i upitao:

Jeste li videli ,,Brku "?

Kojeg ,,Brku" , druže predsedniče? - iznenađeno i sa čuđenjem sam upitao

Onog na platnu od 20 metara – odgovorio je Tito

Tada sam se setio da su na jednoj velikoj zgradi na Trgu Mira na dugačkom platnu, bili jedan pored drugog portreti Staljina i Maocedunga.

Video sam druže predsedniče, i meni to nije simpatičnio, jer smatram da njihovo isticanje a pogotovo takvo isticanje koje napadno deluje, nije korektno prema vama.

Pošto su mi portreti boli oči, ja sam se lično kod Kineza raspitao kada su ti portreti istaknuti, i oni su mi rekli da ti portreti mesecima tu stoje. Na to je Tito odgovorio:

I meni je rečeno da oni tu dugo vremena stoje, ali pošto današnji rukovodioci Kineznaju kakvi su bili odnosi sa Staljinom i Maocedungom, mogli su portrete da skinu bar za vreme moje posete.

Pokušao sam njegovo ogorčenje da ublažim rečima:

možda je to još uvek recidiv kineske maksime ,, neka cveta sto cvetova" i otuda vaš veličanstveni doček i portreti vaših protivnika. Možda su time hteli da kažu: ,,Mi vas cenimo i volimo i pored suprotnog mišljenja ljudi čiji su portreti istaknuti na navedenoj zgradi, a koji su bili naše ideološke vođe".

image

Kada sam ovo rekao, on se nasmejao i dodao:

Vi za sve, druže doktore, imate opravdanje i u svemu gledate dobre namere.

Ja stvarno tako mislim, druže predsedniče. - rekao sam.

Možda ste u pravu – rekao je Tito i dodao:

Simbolika ima uvek neko značenje. Kakvo je značenje ove simbolike, pokazaće se kasnije.

Čest govor u prvom licu nisam mogao da izbegnem, jer sadržaj knjige, uglavnom, predstavljaju moji razgovori sa Titom i događaji u kojima smo nas dvojica bili akteri. Tito, do kraja života nije mogao da shvati da je on biološko biće i da mora da se pokorava svim biološkim zakonima, a kada je u pitanju bolest, još i medicinskim pravilima. Slava i vlast izmenili su njegov razum i psihu do te mere da je bezmalo sebe smatrao besmrtnim. Narcisoidnost, ponos, oholost i sujeta, bili su do te mere kod njega prisutne da invalidnost nije mogao prihvatiti ni kao pretpostavku, a kamoli realnost.

Na kraju životnog puta, sudbina koja mu je uvek bila naklonjena, surovo se sa njim poigrala. Hiruršku revaskularizaciju noge izabrao je kao ,,Moguću alternativu" amputaciji potkolenice što je bila kobna greška, zbog koje mu je život skraćen za nekoliko godina. Smrću Tita, svaki Jugosloven bio je svestan da s njim odlazi jedno doba koje se s pravom može nazvati ,,Titovo doba". Mnogi su zbog toga bili tužni, neki i zabrinuti zbog neizvesne mogućnosti koja je dolazila. Državnici iz celog sveta došli su da se poklone njegovim senima. Svet do tada nije video, a verujem da dugo vremena neće ni videti tako veličanstvenu sahranu.

I sahranom je prevazišao druge.

Ko ste vi, druže TITO?